Ćutim
vjekovima ćutim tvoje ime
slutim kako mi poslije kiša boluješ kosu
i kako od leleka zvona zanijemim i oslijepim potom
i ni molitve ne razumijem
kad padam u bezdan za tvojim čelom
zbog tebe kćeri jerusalimske
sve čedne a udove jesu
i utve zlatokrile ranjavaju paučinu
snivaju
kako ti iz obraza kljuju vino
i krune od ruku dukate od čista zlata
nevjestinske
čemerne kad u nevakat dođu
ruke mi pod najdonji kamen dečanski gnjiju
ti svetac i pomor biblijski
ti sedmi svetogorski monah
ti mojih devet Jugovića i bol carice Milice
ljepota
što je ne vidješe oči ni cara ni ćesara
nit mlade Gojkovice
pohode li te kćeri jerusalimske
ljubavi
ruku samo preko boka da mi prebaciš
mogla bih ja da cvjetam i bremenim svakog proljeća
grlo samo da mi dahom opališ
mogla bih ja dojiti i devet Obilića
(lele ako zaleleču dečanska zvona
pa ti se lik sa freskama pomuti)
a poneka ptica zaboravi let
ostavi goru i oltar sanja
vezilje mu ukradu oči
na prevaru ga preko rijeke prevedu žedna
a krv bi njegova ukrotila sve vodopade svijeta
a klijale su pod bedemima neke oči
i zavidjela mu Gojkovica
za osjeku što dugujem krvi
grešna se domu vraćam
sa kletvom dečanskih zvona u ušima
prašćaj ljubavi