Na današnji dan, 18. januara 1919. godine, francuski premijer Žorž Klemanso otvorio je Versajsku mirovnu konferenciju nakon okončanja Prvog svjetskog rata.

Pravo odlučivanja, od 27 država pobjednica, na skupu su imale samo Velika Britanija, Francuska, Italija i SAD. Mirovnim ugovorom potpisanim 28. juna, Njemačka je preuzela odgovornost za rat, obavezala se na isplatu ratne štete i zabranjeno joj je naoružavanje. Stvorene su nove države Poljska, Mađarska, Čehoslovačka, Estonija, Letonija, Litvanija i Kraljevina SHS. Versajski sporazum (ili Versajski mirovni sistem) je naziv za mirovni ugovor zaključen 28. juna 1919. godine u Versaju između Antante i Njemačke. Nakon Prvog svjetskog rata, održana je Pariska konferencija mira a mirovni ugovori zaključeni su sa svakom pobijeđenom državom posebno. Ovo je bio jedan od tih ugovora. Kako su glavne sjednice konferencije održavane u palatama Versaja, ustalio se naziv Versajski sporazum. Glavnu riječ na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante. Njemačka je u skladu sa ovim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, pristati da se Alzas i Loren vrate Francuskoj, da se u sjevernom Šlezvigu sprovede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u području Sara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda i nakon toga sprovede plebiscit o njenoj konačnoj pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj.

Njemačka je morala priznati pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdanjsk. Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim dijelom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugaliji, Južnoafričkoj Uniji i Australiji. Njemačka je od početka 1929. godine morala da plati ratne odštete u iznosu od 5 milijardi dolara, a ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, da isplati u narednih 30 godina. Osim toga, zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je morala isporučiti pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova. Nije smjela uvoziti ni izvoziti oružje, nije smjela imati podmornice, a radi vojske mogla je držati samo 100.000 vojnika u kopnenim i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojenjima, dok nije smjela imati ratno vazduhoplovstvo ni generalštab. Njemačka je morala da prizna novonastale države u Evropi i da se obaveže da neće pripojiti Austriju. Jugoslovenski zahtjevi na konferenciji su argumentovani brojnim memorandumima i dokumentima o etničkim prilikama jugoslovenskih zemalja, o geografskim, ekonomskim, istorijskim i drugim okolnostima na osnovu kojih su predlagana određena rješenja. Jugoslovenska delegacija je u većini slučajeva mogla da računa na podršku Francuske, kao i na dobru volju predstavnika SAD. Velika Britanija je bila malo zainteresovana za balkanska pitanja i uglavnom neutralna u sporovima oko granica.

Iako je u toku cijele konferencije delegacija SHS samo tri puta pozvana da direktno iznese svoje stavove i zahtjeve pred Vrhovni savet Konferencije, većina ciljeva jugoslovenske delegacije je postignuta. Pojedine državne granice su, međutim, dogovorene tek nakon završetka Konferencije u Parizu. Jugoslovenska delegacija je posebno insistirala da se pomjere granice na istoku, prema Bugarskoj, s kojom je Srbija u više navrata ratovala i koja je htjela sa Austrougarskom da podijeli Srbiju. Bugarska je “zaslužila svojim izdajničkim držanjem i svirepostima koje je počinila da bude smrtno kažnjena”, rekao je Pašić predsjedniku Vilsonu. “Ali mi smo, rukovodeći se obzirima ne osvetničkim, tražili samo ispravku granice.” Nova granica je donijela proširenje Kraljevini SHS u oblasti Strumice, Bosilegrada i Caribroda (Dimitrovgrada). Mnogo teže je bilo riješeno pitanje granice s Rumunijom koja je na osnovu Bukureštanskog tajnog ugovora sa saveznicima tražila cio Banat za sebe (sve do Tise i Dunava, tj. do Pančeva). Delegacija Kraljevine SHS je predložila da u Banatu bude organizovan plebiscit, što je Rumunija odbila. Komisija za razgraničenje Konferencije predložila je da se Banat podijeli, s tim što je Kraljevina SHS dobila gradove Kikindu, Bečkerek (Zrenjanin), Vršac i Belu Crkvu, a Rumunija Temišvar i veći dio Banata.

U Odnosu na pobijeđenu Mađarsku zahtijevi delegacije Kraljevine SHS nijesu u potpunosti ispunjeni: nije dobila oblasti oko Mohača, niti koridor sa Čehoslovačkom. Ipak, Kraljevina SHS je dobila Međumurje, kao i oblasti preko Mure i Drave i dio Baranje. Zvanična granica prema Albaniji nije više godina bila utvrđena zbog italijanske okupacije Albanije. Nakon povlačenja Italijana 1920. godine priznata je predratna granica između Albanije i Srbije, koja je utvrđena nakon Balkanskih ratova na Londonskoj konferenciji 1913. godine. Veoma velike rasprave su vođene oko razgraničenja sa Austrijom. Jugoslovenska strana je tražila cijelu Celovačku kotlinu. U jednom momentu vlada u Beogradu je pokušala da nametne vojno rešenje, ali je pod pritiskom velikih sila bila prisiljena da povuče vojsku iz Koruške. Nakon održanog plebiscita, sporne teritorije oko Celovca pripale su Austriji. Kraljevina SHS je ipak dobila Maribor i “jesenički trougao”. Najveći i najdugotrajniji spor oko granice vođen je sa Italijom. Italijanska delegacija je na bazi “Londonskog ugovora” tvrdoglavo tražila veći dio Dalmacije, kao i Rijeku. Međutim, predsednik SAD Vilson, pod uticajem Mihajla Pupina i drugih, oštro se usprotivio da Italija dobije teritorije na kojima nijesu živjeli Italijani. Konačni dogovor Kraljevine SHS i Italije postignut je tek 1920. godine, pri čemu je Italija dobila Istru, grad Zadar sa okolinom i neka jadranska ostrva.

Grad Rijeka proglašen je slobodnom državom, ali je nešto kasnije priključen Italiji. Međunarodna situacija Kraljevine SHS nakon Konferencije u Parizu bitno se promijenila u odnosu na međunarodni položaj predratne Srbije. Kraljevina SHS je za najvećeg protivnika u susjedstvu dobila agresivnu Italiju koja je težila da cijeli prostor oko Jadrana potpadne direktno ili indirektno pod njenu kontrolu. Osim Italije, Kraljevina SHS je nakon Velikog rata morala da računa i sa skoro stalnim neprijateljstvom tzv. revizionističkih država – Mađarske i Bugarske – koje su poslijeratne ugovore oko granica doživjele kao istorijsku nepravdu. To neprijateljstvo će trajati praktično tokom cijelog perioda do Drugog svjetskog rata, kada su iste te države učestvovale u nacističkom napadu na Kraljevinu Jugoslaviju i u podjeli njene teritorije.

Miomir Đurišić, Mitropolija