Srpska pravoslavna crkva danas proslavlja Sretenje Gospodnje kao uspomenu na dan kada je Bogorodica prvi put uvela u hram novorođenog Hrista da ga posveti Bogu.
Prvi susret Boga i čoveka pod svodovima jerusalimskog hrama i sretenje novorođenog Mesije koga je u naručje primio pravedni starac, poznat kao Sveti Simeon Bogonosac, slavi se uvek četrdesetog dana od Božića, praznika Rođenja Isusa Hrista.
Sretenje je praznik od suštinske važnosti za hrišćanstvo i njegovo značenje ukazuje na prvi susret Spasitelja sa ljudima.
Sretenje se slavi od vremena cara Justinijana, kada je epidemija kuge odnosila i do pet hiljada života dnevno, a zemljotres u Antiohiji ostavio za sobom veliku pustoš.
Dan Sretenja 1804. godine presudan je za istoriju srpskog naroda, jer je tog dana Karađorđe Petrović podigao u Orašcu Prvi srpski ustanak.
Sretenje je kao krsna slava veoma česta u srpskom narodu.
U našem narodu postoji i verovanje da se na Sretenje sreću zima i leto, dani postaju duži i vreme toplije. Prema narodnom verovanju, ako na Sretenje osvane sunčan dan, a medvedi, uplašeni od sopstvene senke, vrate se u zimski san, veruje se da će zima potrajati još šest sedmica. Srbi veruju da današnji dan kazuje koliko će zima još trajati, a to zavisi od toga da li će mečka danas izaći iz svog brloga i videti svoju senku. Jedan od običaja je i da se na Sretenje Gospodnje obavezno pale sveće, jer se veruje da plamen sveće kuću štiti od groma i drugih nesreća, ali i da ima čarobnu moć.
Najzanimljivije od sretenjskih verovanja jeste da mlade devojke treba da paze danas koga će prvo ujutru sresti, jer će im mladoženja baš takav biti po izgledu i karakteru. Inače, ovaj praznik je u vreme cara Justinijana upriličen kao molitva da prestanu velike nesreće, kuga i zemljotresi.