Piše: Veselin Matović

Poštovani Predsjedniče,

Kao građanin, koji ne pripada nijednoj političkoj stranci, nemam namjeru ni da Vas kritikujem, ali ni da Vam se za bilo šta zahvaljujem.
Ali, kao jedan od 27 srednjoškolskih profesora koji su 2004, godine, u znak protesta zbog protivustavnog (tada) i protivrazumnog (i tada i sada) preimenovanja nastavnog predmeta Srpski jezik i književnost u tzv. Maternji jezik, odbili da izvode nastavu u svojim školama, zbog čega smo svih nas 27 ostali bez posla, hoću da Vam postavim nekoliko pitanja.

Vi ste tada bili mladi, đak ili student, ali pretpostavljam da vam je poznato šta se tada dešavalo u našem obrazovanju, i da je, nekoliko godina kasnije, i srpski jezik preimenovan u crnogorski, koji je u novom Ustavu (2007), ozakonjen kao službeni jezik u Crnoj Gori, iako se na prethodno izvršenom popisu stanovništva preko 63% njenih građana izjasnilo da se njihov maternji jezik zove srpski.
To preimenovanje (pretpostavljam da Vam je i to poznato), prouzrokovalo je destrukciju ne samo ovdašnjeg obrazovnog sistema nego i svega ostalog: nacionalne svijesti, sistema vrijednosti, kulturnog obrasca, modela društvenog ponašanja, kulturnog nasljeđa, podstaklo reviziju istorije, na kraju – posijalo razdor i mržnju u narodu koji baštini isto etničko porijeklo, isti jezik, zajedničko istorijsko nasljeđe, iste kulturne i moralne vrijednosti.
Preimenovanje jezika, poštovani Predsjedniče, kao i nametanje tuđeg pisma jednom narodu ili dijelu naroda, bez obzira na to od koga to dolazilo, od tuđina ili iznutra, od „zla domaćega”, pouzdan je znak nečije namjere da se taj narod uništi, ako ne fizički, a ono da se poricanjem njegovog identiteta i neminovnim otuđenjem njegove kulturne baštine, učini nepostojećim.
To su najuvjerljivije pokazali sastavljači ovdašnjih nastavnih programa i udžbenika, za jezik i književnost, u kojima nema nijednog pisca rođenog u Crnoj Gori koji je identifikovan kao srpski pisac! Razumije se: ako u Crnoj Gori nije nikada bilo nijednog srpskog pisca (niti ga danas ima), onda, nije bilo ni srpskog jezika ni srpskog naroda. Poruka jasna da jasnija ne može biti.
Na toj postavci zasnovana je identitetska i nacionalna, zapravo – državotvorna koncepcija bivšeg režima (pravdana fašisoidnom namjerom „stvaranja novog čovjeka u Crnoj Gori“), koja, na žalost, nije demontirana njegovim padom 2020. godine. Naprotiv, ona i danas sa istom kondicijom truje i razara kulturno, duhovno, moralno i nacionalno biće Crne Gore, a kako stvari stoje, tako će biti i ubuduće. Zapravo, tako će biti sve dok se ne utuli njeno žarište, zapretano u čl. 13, Ustava Crne Gore, u kome je, umjesto srpskog ozakonjen, kao službeni, tzv. crnogorski jezik.

Poštovani Predsjedniče,

Da je neko, dan nakon izbornog poraza DPS-režima, 2020, među glasačima pobjedničke strane, sproveo anketu, s pitanjem šta je, za njih, poslije poništenja tadašnjeg jakobinskog Zakona od slobodi vjeroispovijesti, najvažnije da uradi buduća vlast, nesumnjivo, odgovor bi bio: da promjeni čl. 13 Ustava CG!
To i jesu bila najvažnija pitanja. Zbog njih su se desile Litije, svojevrstan narodni ustanak, a ne zbog minimalnih penzija i puta u EU. Ne znam da li ste Vi neposredno učestvovali u tim zbivanjima, ali je činjenica, da ste, ipak, bez obzira na sve Vaše kvalifikacije i sposobnosti, zahvaljujući njima, postali prvo ministar a zatim i predsjednik Vlade Crne Gore.
Zato me čudi Vaš ignorantski odnos prema ovom pitanju – najaktivnijem konfliktnom žarištu u, po mnogo čemu, polarizovanom crnogorskom društvu. Da li Vam je poznato, recimo, da je za posljednjih dvadeset godina, ime srpskog jezika skoro sasvim nestalo ne samo iz četvoroimenog naziva nastavnog predmeta za jezik i književnost, nego uopšte – iz rječnika školske omladine. I da je proces potiskivanja srpskog jezičkog identiteta u ovdašnjem školskom sistemu, kao, uostalom, i u svim drugim prostorima, poprimio kulturocidne razmjere. Godina za godinom, generacija za generacijom – nije daleko vrijeme kada će (ako se taj proces što prije ne zaustavi), ime srpskog jezika nestati ne samo iz vokabulara nego i iz pamćenja budućih generacija. Zašto, poštovani predsjedniče, zatvarate oči pred ovim činjenicama?
Pitanje ustavno-pravnog statusa imena srpskog jezika nije, formalna, administrativna nedoumica koja se smije zapostavljati i odlagati za neka bolja vremena. Naprotiv, to je pitanje koje najdublje zadire u biće naroda, u krajnjem – i u poimanje života i svijeta, svakog pojedinca, i po kojem se najdublje dijeli Crna Gora.
Vi, međutim, tvrdite da će ekonomski napredak države i bolji standard građana učiniti da tzv. identitetska pitanja (pa i ovo) izgube svaki dalji smisao, posebno nakon njenog ulaska u EU. Valjda mislite da ćemo se, blagodarnošću tamošnjih domaćina, izmiriti u tuđoj iako to nijesmo mogli u svojoj kući. Ali, kakvo bi bilo to izmirenje? Do sve ostane kako je bivši režim udesio, zar ne?
Identitetska pitanja nijesu stvar ni standarda ni ekonomije. Njih nijesu zamrsili oni koji gledaju kako će da prežive, nego političke, ekonomske i intelektualne elite, zarad svojih interesa. Zar nam nedavni defile šestoprstih patriota i poklonika novocrnogorskog jezikoslovlja, s „lisicama“ na rukama, nije napokon razjasnio tu zagonetku?

Poštovani Predsjedniče,

Znam da rješenje ovog pitanja ne zavisi samo od Vas, ali se pitam kako ćete izgraditi modernu, evropsku državu , ako se ne izborite za promjenu njenog konfliktnog Ustava, neusaglašenog ni sa jezičkom ni sa društvenom stvarnošću? I da li je moguće uspostaviti vladavinu prava i „pravdu za sve“ u državi u kojoj je segregacija nad polovinom njenog stanovništva ozakonjena najvišim pravnim aktom? Odnosno, kako će se, sa takvim ustavom, Crna Gora, ako jednom postane članica Evropske Unije, preobraziti u demokratsku državu?
Znači li to da će nam tada biti svejedno kako se zove jezik kojim govorimo, ili ćemo se svi odreći svog pa progovoriti nekim tuđim, esperanto ili evropejo jezikom, na primjer? Ili ćemo se utopiti u neki drugi narod pa se nećemo više zvati ni Srbima ni Crnogorcima?
U stvari, sva ova pitanja svode se na jedno: hoćete li, poštovani Predsjedniče, ukoliko nedavno sprovedeni popisa stanovništva, još jednom (treći put za dvadeset godina) potvrdi istorijsku dominaciju imena srpskog jezika na ovom prostoru, pokrenuti inicijativu za promjenu čl. 13, Ustava Crne Gore, ili ćete zažmuriti i pred tom činjenicom i nastaviti da slijedite etnogenetsku koncepcije DPS- režima, koja je od Crne Gore napravila jedno od najkonfliktnijih društava u Evropi?
Očekujući Vaš pozitivan odgovor, želim Vam svako dobro od Gospoda i uspjeh u radu za dobrobit svih građana Crne Gore.
Hristos vaskrse!

Nikšći, 1. maja, 2024. Veselin Matović, profesor