
Glavna junakinja naše današnje priče je Marija Bursać, prva žena narodni heroj bivše Jugoslavije.
Marija Bursać rodila se u selu Kamenica, kraj Drvara.
Bila je učesnik Narodnooslobodilačke borbe i prva žena Narodni heroj Jugoslavije.
Od prvih dana ustanka aktivno učestvuje u pomoći NOP-u, a oktobra 1941. godine postala je članica SKOJ-a. Februara 1942. godine primljena je u članstvo KPJ, a jula 1942. postala je politički komesar III čete omladinskog radnog bataljona. Marija Bursać bila je neustrašivi borac i neumorni pozadinski radnik. Izabrana je za predsjednika seoskog odbora USAOJ-a i u Opštinsko i Sresko rukovodstvo AFŽ-a.
Februara 1943. godine prilikom formiranja X krajiške brigade, primljena je u II četu I bataljona. Najpre je bila bolničarka, a kasnije borac – bombaš.
Septembra 1943. godine prilikom borbi kod sela Prkosa, Marija je teško ranjena. Drugovi su je poneli do partizanske bolnice koja je bila udaljena 40 km. Marija je na nosilima pevala i umrla pre dolaska u bolnicu. Sahranjena je 23. septembra 1943. godine na brežuljku Spasovine u podnožju svoga rodnog sela.
Na predlog Štaba V korpusa, Vrhovni štab je 15. oktobra 1943. godine doneo odluku o proglašenju Marije Bursać za Narodnog heroja Jugoslavija.
Velikoj bosanskohercegovačkoj heroini u čast čuveni je Branko Ćopić spevao pesmu.
MARIJA NA PRKOSIMA
Uno, djevojko iz djetinjske bajke,
zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni
o ponosnoj tuzi Marijine majke.
A ti, vjetre s’ gore, oglasi se jače
da čujem srca što osvetu kuju
i svake noći burnije se čuju
srca drugova s moje Klekovače.
O tebi pjevam, Marijo s’ Kamenice,
djevojko-ratniče iz bataljona,
što si pod titovku svila pletenice
i srcem krenula protivu betona.
Neću da pjevam o Mariji čobanici,
o skoku s’ kamena na kamen,
o ptici pastirici, o prvoj rumenoj u vezu žici,
ni o njenoj suzi, kad se zorom kradu
i žurno bježe ka Drvaru gradu,
Kameničani, radnici u Šipadu.
Prećutaću o ruvu djevojačkom
i kako tužno miri dunja žuta,
a dragi suđeni, još neviđeni,
često si priviđa na okrajku puta.
Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,
njihovo gnijezdo u našem kraju
i vidim Mariju na položaju
u njihove loge, u svitanje rano,
polje osinjacima posijano.
Triput je munja kroz noć zasijala,
triput je Marija jurišala:
Kad je na prvi bunker udarala
u sijevanju koje život briše,
selo je svoje u ognju gledala
i stada bijela kojih nema više,
čula je starca gdje iz jame zbori
i plač matere s djetetom u gori
Kad je na drugi bunker jurišala,
ugleda mrtve staze ispod Brine
i pepelište umjesto Drvara
i zgrčene u vatri mašine;
vidje – kolona tamna i nijema
bdije nad gradom koga više nema.
A kad je na treći bunker nastupila,
smrt je šinula iz tamna gnijezda
i sokolici polomila krila –
nad Kamenicom se otkinula zvijezda.
Posljednje svitanje gledaju joj oči
i zadnja pjesma iz srca se toči:
Zapjeva o svome prvom Ilinjdanu,
kada je sveto breme ponijela,
poklonila mu mladost – k’o draganu;
kako je u zore oštre i smrznute,
novorođenče drago, Domovinu;
stezala na grudi netaknute
i često joj pjevala Partizanku,
čeličnu i rosnu uspavanku.
Marija, zvjezdom obasjana mati,
dok nad njom smrtna zgušnjava se tama –
osmjehom posljednjim ratnike prati:
odniješe joj dijete na rukama!
U krvi rođeno, u srcu nošeno
i kroz trista vatara pronešeno.
Ide brigada, nosi Domovinu
i dijete raste – čarobna bajka!
Nad njime nevidljivo Marija bdije
i diše toplinom – djevojka i majka.
Categories: Društvo