Društvo

SVEDOČANSTVO: Srbin odigrao utakmicu za NDH, tri dana kasnije USTAŠE SU GA STRELJALE

Pre 81 godinu, 18. juna 1941. godine strijeljan je hrvatski fudbalski reprezentativac Svetozar Đanić (Srbin).

Samo tri dana ranije, debitovao je za fudbalsku reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske protiv Nemačke u Beču, a odmah po povratku u Zagreb uhapsile su ga ustaše i, zvanično zbog “saradnje s komunistima”, ubili u šumi Dotrščina, gde je tokom rata ubijeno oko 7.000 antifašista, intelektualaca, članova Komunističke partije i ‘običnih’ ljudi.

Ali ova priča nije priča o Đaniću (Srbinu), za koju se dosad niko nije potrudio da je temeljno istraži. Ona je o zaboravu i kosturima iz ormara, jer ako HNS vodi te utakmice NDH kao zvanične utakmice reprezentacije – a vodi (savez je, uostalom, mjesec dana nakon Đanićeve smrti primljen u FIFA) – onda bi trebao voditi računa i o tome da se za Đanićevu sudbinu zna i da se pamti.

I, ta priča hrvatskog portala “Telegram” ide ovako:

“Živimo u kući čija vrata i podovi zlokobno škripe; kosturi nagurani u ormare skupljaju prašinu, a mračni ćoškovi skrivaju tajne koje ne želimo da doznamo. Zarobljeni smo u ovoj nikad pošteno renoviranoj kući; zagušljivo je i neudobno, a mi nismo sigurni kako smo ovamo došli ni ko nas je doveo i još manje znamo kuda želimo ići – ne vladamo prošlošću, pa onda, po onoj maksimi iz Orvelove 1984., ne možemo ni budućnošću. U neznanju i zaboravu raste sjeme mržnje koje hrani našu djecu, pričamo o jedinstvu, jer kaže se da sloga kuću gradi, ali to nije jedinstvo u koje su svi pozvani dokle god ima onih koji su izopšteni zbog drugačijosti. Pričamo o poniznosti, ali ne može se biti ponizan bez da se suoči s vlastitim grijesima i s onima koje smo putem povrijedili i zaboravili.

On se zvao Svetozar Đanić (Srbin) i bio je hrvatski reprezentativac.

Nastupio je pod onim grbom s prvim bijelim poljem, uoči početnog udarca sa saigračima pozdravio sa “Za dom spremni!” i ispružio desnicu u znak podrške Trećem Rajhu protiv čije je reprezentacije igrao. Veliki Marton Bukovi, njegov trener u Građanskom, opisao ga je riječima “bez dileme najveći talenat koji se u fudbalu može pojaviti”.

Đanić je jedini fudbaler u istoriji za kojeg se može reći da je (po)ginuo za Hrvatsku. Tačnije je, međutim, reći da su ga ubili.

Dana 15. juna 1941. igrao je za NDH prijateljski susret s Njemačkom u Beču. Nakon početnog hrvatskog vođstva i prvog dijela koji se završio 1:1 Nijemci su pobedili 5:1, Đanića je u drugom poluvremenu u sastavu zamijenio iskusni Gustav Lehner. Dan kasnije, po povratku reprezentacije u Zagreb, privele su ga ustaše pod optužbom da je “sarađivao s komunistima”.

Još dva dana kasnije, 18. juna, hrvatski fudbalski reprezentativac Svetozar Đanić strijeljan je u šumi Dotrščina, gdje je tokom Drugog svetskog rata ubijeno oko 7.000 ljudi antifašista, intelektualaca lijevog usmjerenja, članova Komunističke partije i običnih ljudi kao talaca, iz odmazde među kojima su bila i poznata imena poput Božidara Adžije, Otokara Keršovanija, Ognjena Price, verojatno i Augusta Cesarca. Bile su mu 24 godine.

Volio bih jednog dana biti onaj koji će osvjetliti taj mračni kutak naše kuće i ispričati njegovu, po svemu sudeći, možda i filmsku priču. Za to će trebati mnogo istraživanja i kopanja po arhivima, jer Đanića je službena istorija najvećim dijelom mimoišla i zaboravila. U vrijeme Jugoslavije nije bilo pametno puno čačkati po predratnom fudbalu, naročito ne po biografijama fudbalera koji su igrali za NDH, a nisu završili u Crvenoj Zvezdi i Partizanu, pa da bi bilo potrebno umivati ih i romantizovati. U nezavisnoj Hrvatskoj neko poput njega, Srbin, još označen i kao komunist nije bio ni za koga atraktivna ni poželjna tema. Ovo zato nije ta priča, nego priča o neznanju i zaboravu.

Na internetu postoji doslovce jedna njegova fotografija i nemoguće je saznati išta mimo osnovnih biografskih informacija. Rođen je 1917. u sremskom selu Manđelos u današnjoj opštini Sremska Mitrovica i u seniorski je fudbal ušao kao vezista preko novosadske Vojvodine. Godine 1936. se uputio u Zagreb na studije, a paralelno je igrao za Građanski; uslijedila je akademska godina u Češkoj, gdje je igrao za SK Židenice (današnja Zbrojovka Brno) i Viktoriju iz Plzenja, da bi se po povratku definitivno afirmisao u Građanskom, te u novembru 1940. debitovao za Jugoslaviju.

Kad je počeo rat, ostao je u Zagrebu; budući da je već igrao i za reprezentaciju Banovine Hrvatske, pozvan je i u fudbalsko predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske, za koju je debitovao u tom bečkom prijateljskom susretu, tri dana prije nego što će ga streljati.

I tu otprilike staje sećanje na Svetozara Đanića; njegova fudbalska, ali i životna priča. Pokojni Zvonimir Magdić posvetiće mu jedan redak svog toma od 600 stranica naslovljenog Nogomet Nezavisne Države Hrvatske: “Zna se: Đanić je “lala”, pravoslavac. Kasnije i okorjeli komunist. Igrački, solidan”.

U svojim memoarima, objavljivanim 1960. u Narodnom sportu (današnjim Sportskim novostima), a iz kojih je i ranije spomenuti citat o talentu, Bukovi će ponuditi sljedeću opasku: “‘Lala’ nije bio sam. U ekipi je bilo njegovih istomišljenika: Rosandić, Trnski, Kovačević, Matekalo bili su omladinci naprednih ideja, nad njihovim je glavama svakog dana lebdila opasnost. Bili su stalno zatvarani i maltretirani. Matekalo je uspio da ode u partizane, a ostali su stradali.”

Florijan Matekalo kojeg spominje bio je strijelac prvog gola za neku hrvatsku reprezentaciju, onu Banovine Hrvatske, a poslije rata je postao trenerska legenda beogradskog Partizana, upamćen po radu s mladim uzrastima i generacijom ‘Matekalovih beba’ (Milutin Šoškić, Velibor Vasović, Fahrudin Jusufi…) koje je uveo u prvi tim i koje su 1966. dospele do finala Kupa šampiona, u kojem su poražene od Real Madrida.

I dok tog Hrvata iz Jajca i danas u Beogradu i te kako pamte, „naš“ Svetozar je samo kostur u ormaru. O njemu se ne zna niti želi znati.

Jer kad bismo željeli, onda bismo morali priznati da smo ga izopštili, zaboravili, nagurali u ormar zato što je bio drugačiji. Onda bismo morali priznati i da, primjera radi, onima koji propagiraju pozdrav i vrijednosti aktuelne u doba režima koji je streljao između ostalih i jednog hrvatskog reprezentativca, onog koji mu je samo tri dana ranije bio dobar kad je trebalo igrati fudbal protiv Hitlera, nije mesto ni blizu hrvatske reprezentacije; da su u pravu oni koji se tome opiru, pa bilo ih i samo pet odsto, jer ne može se biti ponizan bez da se suoči s vlastitim grijesima i s onima koje smo putem povrijedili i zaboravili.

Ako HNS vodi njegovu utakmicu kao utakmicu hrvatske fudbalske ogometne reprezentacije, a vodi, onda Đanićeva priča, pa makar i ova štura i faktografska, u najmanju ruku zaslužuje to da je bude svestan svaki njegov naslednik – Vatreni, selektor, i navijač. Bez takvih stvari, ova naša kuća će samo nastaviti propadati”, zaključuje Aleksandar Holiga u tekstu za hrvatski portal “Telegram”. Izvor: Srpskainfo

Categories: Društvo

Leave a Reply