Hvala svima, a posebno pojedinim kablovskim operaterima koji su omogućili da planeta zemlja vidi i zaplače uz nezapamćena ustaška zverstva i genocid nad Srbima – nedužnom decom, ženama i starcima. – Sinoć je  uz film ‘’Dara iz Jasenovca’’plakao ceo pravdoljubivi svet. Ovako se odmah, pošto ga je gledala u nezgodnom terminu (zbog vremenske razlike) na društvenim mrežama oglasila Sesila (Svetlana) Skot  sa Novog Zelanda čiji su rodjaci masakrirani u Jasenovcu. Suza je bilo i u Kamberi, Indoneziji. Južnoafričkoj Republici, Australiji… uz stotine hiljada konstatacija da nisu znali da se takav genocide dogodio na Balkanu (Evropi) u ‘’okviru jedne dražev. Dok je gledao u suzama se gužio i Boško Borjanović, svedok ustaškog genocida: Nema njive da neko nije ubijen na njoj

U kozarskom selu Sreflije rođen je Boško Borjanović, jedan od rijetkih preostalih svjedoka ustaškog genocida.

Kozarska Dubica izgubila je polovinu stanovnika u Drugom svjetskom ratu.

Njih 17 i po hiljada ubijeno je u ustaškom genocidu. 90-ogodišnji Boško Borjanović pamti stravične zločine koje je gledao kao dijete.

– Nema njive na području opštine da neko nije poginuo na njoj, ili je zaklan – kaže Boško.

Boško je rođen 1931. godine u Sreflijama, čije su stanovnike ustaše 1942. odvele u logore NDH.

– Јa sam jedno jutro osvanuo u mom selu, imao sam 11 godina i vidim bare, koje su bile između mog sela i susjednog sela Pucari, zacrnilo od naroda. To je bilo čišćenje Kozare od strane ustaša i Nijemaca – priča starina.

Boško kaže da je imao sreće da preživi. Danima je sa majkom i bratom čekao u stočnim vagonima, bez hrane i vode, da se, kako kaže, “u logoru Јasenovac masovnim masakrima napravi mjesta”.

– Јa sam bio pred ulazom u logor i držao sam jednog ustašu za ruku, molio ga da me pusti u logor jer sam ja smatra da je to spas u to vrijeme, dijete sam bio. On mi nije dao. A da sam otišao tamo, naravno vi danas ne bi imali s kim da razgovarate – dodaje Boško.

Sa kapije Јasenovca, Boško, majka i brat, odvedeni su na prinudni rad u selo na sjeverozapadu Hrvatske. Sreću da prežive rat nisu imali Boškova strina i njenih troje djece, koji su ubijeni u Јasenovcu.

– Strina moja Stanojka i sin Dušan i Persa i Desa, kćerke. Dušan je imao godinu dana, a Persa i Desa su nešto starije – sjeća se Boško.

Iako u desetoj deceniji, Boško Borjanović prati sve o filmu “Dara iz Јasenovca”. Kaže da je značajno što je napokon snimljen film o tako važnoj temi, i da će ga s pažnjom pogledati. Autor: RTRS, Izvor: Agencije i portali