Nakon velike bitke na Kosovu polju i propasti Srpskog carstva, Srbi koji su odličili da je bolje živjeti kao slobodan čovjek u neplodnoj i oštroj zemlji, nego živjeti na svojim plodnim poljima kao podanik omraženog turskog okupatora, prebjegli su u planine Crne Gore. To je bilo prije pet vjekova, a njihova djeca – današnji su Crnogorci, ovako je jedan od najuticajnijih svjetskih medija današnjice, čuveni ,,Njujork tajms“ 1915. godine pisao o nastanku Crne Gore i njenom srpskom identitetu.

Američki list opisao je Crnogorce, odnosno potomske kosovskih Srba, kao izuzetno ponosite ljude koji su uvijek hrabro išli u ratove za svoj narod

– Ponosni ljudi, kojima je borba uvijek bila najepreča, dok industrija i trgovina kod njih nije puno zaživjela, isticao je njujorški list, dodajući da je srpski narod Crne Gore uspio oduprijeti se Turcima, a da je država Crna Gora izgrađena uz pomoć Rusije i davanje saglasnosti Francuske i Velike Britanije.

U tekstu koji je objavljen u jeku Velikog rata naglašeno je kako je Crna Gora ostala bastion srpstva.

– Opet je „Crna planina“ postala utočište Srba, njihovo poslednje uporište, naglasio je ,,Njujork tajms“ 6. decembra 1915. godine i zaključio porukom da savezničke snage očekuju da će Crna Gora herojski braniti svoju zemlju koja je nastala nakon Kosovskog boja.

,,Crnogorka“ 1871: Dečanski, sveta glavo, srpska diko, srpska slavo – oko tvoje spusti s neba, rodu tvome pomoć treba

Haj Dečanski, sveta glavo! Dušan-cara roditelju! Srpska diko, srpska slavo! Divni srpski Svetitelju! Oko tvoje spusti s neba na nevolje tvoga roda. Rodu tvome pomoć treba, treba spas mu i sloboda, stihovi su objavljeni u listu ,,Crnogorka“ 20. novembra 1871, a recitovani na Dan Svetog Stefana Dečanskog od strane cetinjskog učitelja Gavra Pešića na jednom večernjem predavanju koje je na Cetinju te večeri, prije gotovo 150 godina, priredio Odbor srpske omladine.

Pjesmu koja je objavljena u cetinjskom listu napisao je Jovan Sundečić, sveštenik Srpske pravoslavne crkve, diplomata i patriotski pjesnik.

Usklik Dečanskomu

Haj Dečanski, sveta glavo!
Dušan-cara roditelju!
Srpska diko, srpska slavo!
Divni srpski Svetitelju!

Oko tvoje spusti s neba
Na nevolje tvoga roda:
Rodu tvome pomoć treba,
Treba spas mu i sloboda!

Mlogo možeš ti kod Boga:
Pred prijesto’ njegov pani;
Pa za sreću roda svoga,
Tu od srca sveg uzda’ni –

Zaplači se, – Bogu reci:
„O Gospode višnji, jaki!
Slovo pravde, daj! izreci:
Sruši jaram taj opaki,

Koji narod moj pritiska
Dugih skoro pet vjekova;
U grlu mu dušu stiska,
Ti si Bože, Bog bogova:

Ne daj mraku, nedaj zlosti,
Da nad tvojim pukom vlada;
Sgr’ješio je: ti mu prosti,
Pa nek zloba i mrak pada! …

Nek se krsta moć učvrsti:
Mlade sile nek procvatu;
Međusobne sve čegrsti,
Nek oprašta brat svom bratu!

Jednim duhom, jednom snagom
Nek se oni skupa kreću;
Pa nek svome domu dragom,
S Tobom Bože, – teku sreću!

A njihove glave neka
Duh Dušanov rukovodi,
Dok svakolik – s mora k moru –
Moj se narod preporodi!

U to ime, dobri Bože,
Blagoslova daruj svoga,
Svakom djelu i podhvatu
Tih sinova roda mogą! …”

Haj Dečanski, sveta glavo!
Dušan-cara roditelju!
Srpska diko, srpska slavo!
Srpski divni Svetitelju!

Tako, tako, Bogu reci,
Ti se za nas njem’ uteci;
A mi ćemo za slobodu
Sve žrtvovat milom rodu! 

Izvor: In4S