Zadušnice su dan posvećen molitvama za pokoj duša naših preminulih srodnika. U Crkvi se uvijek molimo kako za žive tako i za one koji su se upokojili, koji su u Bogu živi, jer Gospod Isus Hristos je Bog živih, svi su u Njemu živi i oni koji su u ovom svijetu i oni koji su već u naručju Božijem.
U toku godine više puta svenarodno obavljamo zadušnice, a svake subote, pored ostalih službi, služi se i služba za upokojene. Ali nije samo subota dan posvećen molitvama za pokojne, jer se u Crkvi uvijek molimo kako za žive, tako i za upokojene. To je potpuno u saglasnosti sa našom vjerom i sa Jevanđeljem, jer Gospod naš Isus Hristos je razapet na Veliki petak, a na Veliku subotu je počivao u grobu, i ta subota je osnova svake subote. U dan nedjeljni Gospod je vaskrsao i odnio pobjedu nad smrću, darovavši svima nama novi život, novu zajednicu, novo zajedništvo sa Bogom i jednih sa drugima. Pravoslavni hrišćani, ako su u prilici, svake subote treba da dođu u crkvu, zapale svijeću i u molitvama se sjete svojih pokojnih srodnika.
Veoma je važno da se zajedno pomolimo Bogu za sve, da osveštamo žito u spomen na one koji su preminuli u blagočestivoj vjeri pravoslavnoj. Važno je za one koji su otišli od nas. Njima su potrebne naše molitve, a takođe, njihove molitve su potrebne nama. Treba da znamo da se i oni mole pred licem Božijim. Oni su dobili slobodu da se mole Gospodu, a mi se nadamo da će za sve one koji su kršteni, koji su sa vjerom živjeli, koji su živjeli u strahu Božijem, Gospod naći mjesta u Carstvu nebeskom. Njih neće biti mali broj, već mnogo više od onih 365 imena koje čitamo za svaki dan u kalendaru, ali nam sve to još nije otkriveno.

Gledano iz božanske perspektive, oni koji su u naručju Božijem imaju pravi život, a to su svetitelji Božiji, i prema njima mi smo u smrti, a oni su u životu. Od onih koji su otišli iz ovog svijeta u novi svijet mi ne znamo koliko ih je svetih, jer je Gospod samo pojedine projavio kao svetitelje još ovdje u istoriji, ali, u Carstvu nebeskom će biti mnogo više onih koji će se pokazati kao sveti, pravedni i koji su zadobili život vječni, zadobili blizinu Božiju.
Mitrovdanske zadušnice poslije onih proljećnih, zadušnica pred Vaskršnji post, imaju najveći značaj. Kod nas se i na Vidovdan vrše posebni pomeni za naše pretke, kao i na miholjske zadušnice, i to je nešto što postoji samo kod srpskog naroda. Mitrovdanske i proljećne zadušnice su sveopšte, a ne treba, svakako, da zaboravimo ni one koje se u svim crkvama vrše u subotu uoči Trojičindana. To je ustrojstvo koje važi za sve Crkve Pravoslavne, ali znamo, da svaka pomjesna Crkva ima i nešto svoje što nije obavezujuće za ostale Crkve, nego čini jedno bogatstvo u tim različitostima. To su razlike koje doprinose jedinstvu, a ne razdvajaju, nego nam je drago kad kod drugih – naše braće pravoslavnih hrišćana sa kojima smo u jedinstvu vjere, ljubavi i evharistijskog zajedništva – vidimo nešto posebno, kao što mnoge zadivljuje naša krsna slava.