Kažemo da nam je nešto „špansko selo“, nekome učinimo „medveđu uslugu“, radimo „Sizifov posao“, a ponekad nam je nešto skupo kao „Svetog Petra kajgana“. Te izraze izgovaramo gotovo automatski, ali retko zastanemo i zapitamo se – odakle su uopšte došli?
Jezik je mnogo više od riječi. U njemu su sačuvani tragovi istorije, mitova, običaja, narodnih priča i svakodnevnog života generacija koje su govorile pre nas.
Upravo zato idiomi predstavljaju svojevrsno skriveno blago jezika. U nekoliko riječi mogu da sačuvaju čitavu priču – o nekom istorijskom događaju, legendi, običaju ili jednostavno narodnoj logici.
Zašto je nešto „špansko selo“?
Kada kažemo da je nešto „špansko selo“, ne mislimo na neko konkretno mesto u Španiji. Ovaj izraz koristimo kada želimo da kažemo da nam je nešto potpuno nepoznato, nerazumljivo ili teško shvatljivo.
Zanimljivo je da sama fraza nema mnogo veze sa geografijom Španije.
Prema nekim objašnjenjima, izraz svoje korijene ima u njemačkom jeziku i vezuje se za period 16. vijeka, kada je Karlo Peti, koji je odrastao u Španiji, na njemački dvor donio običaje koji su tamošnjem stanovništvu bili potpuno nepoznati.
Tako je nešto „špansko“ vremenom postalo sinonim za ono što je strano i teško razumljivo.
„Medveđa usluga“ koja nikome ne treba
Ako ste nekome željeli da pomognete, a vaš pokušaj je na kraju napravio više štete nego koristi – učinili ste mu „medveđu uslugu“.
I ova fraza pokazuje koliko jezik voli da kroz slikovite izraze objasni složene situacije. Umjesto dugog objašnjenja, dovoljne su dvije riječi – „medveđa usluga“ – i gotovo svima je jasno šta se dogodilo.
Slično je i sa izrazom „mečka igra“. Kada kažemo da „mečka igra“ pred nečijim vratima, zapravo upozoravamo da se problem približio upravo onome ko ga je možda dugo posmatrao sa strane.
Od Ahilove pete do Sizifovog posla
Nisu svi idiomi nastali iz narodnih priča. Mnogi su stigli iz antičke mitologije i književnosti.
„Ahilova peta“ danas označava nečiju slabu tačku, dok je „Sizifov posao“ beskrajno težak i uzaludan posao koji se stalno ponavlja bez konačnog rezultata.
Tu su i „Tantalove muke“ – velika patnja zbog nečega što nam je nadohvat ruke, ali nam ipak izmiče – kao i „Pandorina kutija“, izraz koji koristimo kada govorimo o situaciji koja može da pokrene čitav niz novih problema.
Kako objašnjava nastavnica srpskog jezika Jelena Dinić, veliki broj ovakvih izraza nastao je upravo iz priča koje su se prenosile kroz generacije.
– Veliki dio takvih izraza potiče iz raznih priča. Kada čitamo istorijske podatke, legende o bogovima i junacima, sve je tu. Otkud Ahilova peta, Sizifov posao, Tantalove muke, Pandorina kutija… Kao i narodna književnost, to se prenosi s koljena na koljeno – objašnjava Dinić.
Zašto ih i dalje koristimo?
Jezik se neprestano mijenja. Neke riječi nestaju, nove nastaju, a način na koji komuniciramo danas teško je uporediti sa govorom naših predaka.
Ipak, pojedini izrazi uspijevaju da prežive vijekove.
Djeca ih prvo čuju od roditelja, bake i djeda, u školi ili kroz knjige. Često će pitati: „Šta znači da ne idem glavom kroz zid?“ ili „Kako se razbija led?“
I upravo tada počinje prenošenje jezičkog nasljeđa sa jedne generacije na drugu.
Možda je upravo u tome tajna dugovječnosti idioma. Oni su kratki, slikoviti i lako pamtljivi, ali iza nekoliko riječi često stoji čitava priča.
I dok se svijet mijenja, a jezik zajedno s njim, neke fraze tvrdoglavo ostaju. Možda zato što za pojedine životne situacije, ni poslije toliko vijekova, još nijesmo pronašli bolji način da ih opišemo.