Zaklinjem se čašću i životom da ću braniti suverenitet, teritoriju i nezavisnost svoje zemlje…“
Ovu zakletvu izgovorili su mnogi, a među njima su bili i Vladimir Radoičić, Miroslav Jocić, Ilija Pavlović, Miladin Gobeljić i Miloš Pavlović – mladići koji su na današnji dan, 30. septembra 1998. godine, svoju mladost ostavili na kosovskom kamenu, u krvavom zagrljaju Košara.
Junaci što su otadžbini dali najviše
Miloš je sanjao da nastavi očevim stopama i postane podoficir. Sanjao je budućnost, a dobio je vječnost. Miroslav je mogao toga dana da krene kući na odmor. Umjesto toga, izabrao je da ostane uz svoje regrute, dječake koji su tek obuli vojničke čizme. Nije htio da ih ostavi same u opasnosti. Ilija nije ni roditeljima kazao da ide na Kosovo. Drugovima je zabranio da išta javljaju svojima. Jedino što je tražio bilo je da mu zapjevaju „Još jedan dan života“. Nije znao da će mu upravo taj jedan dan biti poslednji. Miladin je kući poslao pismo u kojem je molio da mu pošalju topliju odjeću. Zajedno sa tim pismom stigla je i vijest da je ubijen. Vladimir je majku ubjeđivao da je blizu Niša, a u stvari je već bio na granici, tamo gdje je Srbija disala najteže – na Košarama. Njegova majka Lozanka kasnije je kazala: „Po imenu je trebalo da vlada u miru, a mir je zavladao njegovom dušom.“
Zverska zaseda i izdaja
Tridesetak terorista OVK, iz jedinice „Kobra“ pod vođstvom Agima Ramadanija, čekali su ih u zasjedi. Sa sobom su ponijeli kameru – da se snimaju, da banče i nazdravljaju dok čekaju da srpski vojnici naiđu.
Kada je vojnički „pincgauer“ upao u zasedu, zemlju je potresla eksplozija i rafali. Petorica mladića u trenu su položili svoje živote, dok su njihova tijela kasnije pljačkana od strane terorista. Snimali su čak i taj zločin – kako mrtvima skidaju satove, prstenje i lančiće. Majka Lozanka prepoznala je ruku svog Vladimira na snimku. „To je slika koju ću u grob da ponesem“, kazala je.
Tog dana nije ubijeno samo pet vojnika. Tog dana počeo je rat – tiho, podmuklo, kroz krv i bol.
Ubice postale ministri
I dok su majke sahranjivale svoje sinove, svijet je ćutao. Srpski sudovi jesu osudili ubice u odsustvu, ali pravda nikada nije stigla do njih. Naprotiv – mnogi od tih terorista postali su ministri u tzv. „Vladi Kosova“. Anton Ćuni i Rustem Beriša, osuđeni za zločine, kasnije su bili ministri odbrane u lažnoj državi koju zapadni moćnici guraju kao „realnost“.
To nije samo nepravda. To je šamar Srbiji, šamar istini i šamar svim majkama koje su izgubile sinove na Kosovu i Metohiji.
Zavjet
Majke su dale najveće što su imale. Srbija je primila njihovu žrtvu. Naš je dug da pamtimo.
Ne smijemo dozvoliti da ove priče izblijede, niti da krv bude uzalud prolivena. U čast i slavu junacima sa Košara – koji su svojim životima i svojom krvlju iscrtali granicu koja se ne smije pomjeriti.
Slava im i vječna pamjat! IN4S